Da li je diferencijalna zaštita neophodna za velike motore visokog{0}}napona?

U poređenju sa malim i srednjim{0}}motorom,visokonaponskih{0}}motoraskupi su i imaju kritične i posebne primjene. Bilo da se radi o odlaganju tijela motora nakon kvara ili drugim problemima koji proizlaze iz kvara, gubici uzrokovani njima mogu biti mnogo ozbiljniji nego što možemo zamisliti. Iz tog razloga, neki visokonaponski motori-koji se koriste u posebnim prilikama, posebno veliki motori visokog{3}}napona, usvojit će uređaje za diferencijalnu zaštitu, koji imaju za cilj pravovremeno i efikasno otkrivanje problema i sprječavanje daljeg pogoršanja problema.

Postoje suptilne razlike u standardima dizajna u različitim zemljama i industrijama. Na primjer, u kineskom "Kodeksu za projektovanje relejne zaštite i automatske opreme energetske opreme" (GB 50062), izričito je propisano da se uzdužna diferencijalna zaštita treba instalirati za asinhrone motore od2000kWi više i sinhroni motor od 1000kW i više.

Postoji mnogo vrsta zaštite za elektromotore, kao što su preopterećenje, kratki spoj, blokiran rotor, neravnoteža, kvar uzemljenja, itd. Diferencijalna zaštita je najosjetljivija i brzo djelujuća glavna zaštita, posebno se koristi za zaštitu unutrašnjeg (namota statora) motora od kvarova faze na fazu kratkog spoja.

Tačan raspon zaštite

Diferencijalna zaštita upoređuje struju na početku i na kraju namotaja motora. Za vrijeme normalnog rada ili vanjskih kvarova, ako je struja na oba kraja jednaka, zaštita neće raditi. Tek kada dođe do kratkog spoja unutar zaštićenog područja (tj. unutar motora), stvorit će se strujna razlika i zaštita će brzo djelovati.

Visoka osjetljivost i brza akcija

Može brzo otkloniti ozbiljne unutrašnje kvarove, izbjeći potpunu štetu na motoru, spriječiti širenje nesreća i uzrokovati veliki utjecaj na električnu mrežu.

Ekonomska razmatranja

Diferencijalna zaštita zahtijeva ugradnju strujnih transformatora (CT) barem na obje strane motora, što je skupo. Stoga se obično koristi samo za velike elektromotore koji su skupi i kritični u proizvodnji.

Iako je 2000kW uobičajena granica, on je fleksibilniji u praktičnim primjenama jer ne postoji apsolutni standard, a razmatranje odabira određuju vlasnik i dizajner.